qRUŽOK / Pride pokret između dva zla: od ćuze do pinkwashinga

Neki dan sam naletila na reklamu neke norveške pošte. Božićnu reklamu u kojoj se Djed Mraz zaljubljuje u muškarca. Super je reklama, jako je dirljiva, zamaglilo mi se vidno polje na kraju. Odmah sam je podijelila na Facebooku Pridea. Reklamu je vidio čitavi zapadni svijet i digla je dosta prašine. Kako sad Djed Mraz može bit gej? Eto može, rekla je norveška pošta, a oni su blizu Sjevernog pola pa valjda znaju o Djedu Mrazu više od nas. Možda mu i poštu nose.

Reklama je napravljena povodom pedesete obljetnice dekriminalizacije homoseksualnosti u Norveškoj. To je bio recimo prvi korak prema slobodi. Jer homoseksualnost se teretila i sudila iz barem tri aspekta: kriminalnog tj. zakonskog, medicinskog i moralnog. Nakon 1971. u Norveškoj barem više nisi išao u ćuzu zbog ljubavi prema partneru istog spola. Nakon dekriminalizacije je uslijedila demedikalizacija i zatim duga borba protiv društvenih predrasuda koja i dan danas
traje. Ako zanemarimo činjenicu da se norveški marš prema ravnopravnosti… hmm recimo – manje gubio u stranputicama, možemo reći da je slično i kod nas. Republika Hrvatska, koja se tada nalazila u sastavu SFRJ donijela je odluku o dekriminalizaciji homoseksualnosti 1977. godine (*1). Dakle ne zaostajemo puno za Norvežanima u tom pogledu. Naše se zaostajanje očituje u kasnijim fazama borbe za ravnopravnost, ali na to su utjecali razni društveni i politički faktori. Zahvaljujući njima, možemo odmah zaključiti da naša pošta najvjerojatnije neće za šest godina
izbaciti ovakvu reklamu. A onaj tko zapravo kasni je medicinska struka. Kada je 17. svibnja Skupština Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi konačno skinula homoseksualnost s liste oboljenja, mi u Hrvatskoj smo imali drugih problema, bili smo na početku rata pa je ova vijest prošla neopaženo. Nakon rata, Tuđmanova se administracija zbilja trudila održavati tradicionalne vrednote, tradicionalne obiteljske i rodne uloge (primijetite kako sam ovo afirmativno napisala, djeluje kao da nije riječ o opresiji) i gurnuti LGBTIQ+ problematiku što dublje u sferu nevidljivog. U tim bespućima povijesne zbiljnosti prava i vidljivost LGBTIQ+ osoba ne stagniraju, nego čak nazaduju u odnosu na raniji period osamdesetih. Vidljvija borba protiv diskriminacije, tišine i nepostojanja kod nas počinje 2000-ih godina, a vezana je uz osnivanje i djelovanje udruga LORI, Kontra i Iskorak. Nakon toga Zagreb Pride pa Split Pride i tako dalje.

No vratimo se na reklamu. Prvo sam se zapitala koja je to norveška pošta. Pa sam shvatila da se ne radi o nekakvoj državnoj pošti nego o poštanskoj službi Posten koja je registrirana u Norveškoj i tamo obavlja djelatnosti. To je dakle privatna firma poput DHL-a ili AliExpress-a ili Dalmacijavina. Njihovi su marketinški stručnjaci (ispravno) zaključili da je najbolja reklama ona koja ima u sebi malo kontroverze. Da se priča. Ako se priča, znači da je dobra reklama. I bome
se pričalo da je Djed Mraz gej. Nama je, seksualnom i rodnim manjinama, to drago i zanmljivo, a njima je to dobar marketinški potez. Takva vrsta reklame se zove pinkwashing. U naprednim zapadnim zemljama je uzela dosta maha, a kod nas je relativna nepoznanica. U kontekstu LGBTIQ+ prava, pinkwashing označava marketinšku strategiju firmi i korporacija koje reklamiraju svoje proizvode i usluge na gay friendly način nastojeći se tako prikazati kao progresivne, moderne i tolerantne. To je onaj pink dio. Pink dio nam je okej. Ali washing je dio koji nam se ne sviđa. Washing upućuje da se takvim prikazivanjem firme pokušavaju oprati od nekih drugih, loših, stvari koje rade. Na primjer od rezanja plaća, iskorištavanja jeftine radne snage, izbjegavanja poreza, zagađivanja okoliša i svih ostalih, kapitalizmu svojstvenih, zala. Pinkwashingu se također zamjera što u svoje maketinške prikaze uglavnom uključuju privlačne
cis bijele gej muškarce i što su njihovi prikazi vrlo homonormativni. Lezbijke su u ovom marketingu puno manje i tek od nedavno zastupljene, a trans osobama i ostalim manjinama nema ni traga.

Korporacije su našle način da iskoriste vidljivost povorki ponosa i za relativno male pare u njih uguraju svoje reklame. Pa tako su do nas došli glasovi o prideovima u npr. Sacramentu ili Kopenhagenu koji izgledaju kao povorke reklama, a ne ponosa. Takva vrsta vidljivosti zapravo kompromitira borbu za socijalnu pravdu, koja je baza LGBTIQ+ pokreta. Jer koja je poanta borbe protiv predrasuda prema LGBTIQ+ osobama, ako se u toj borbi udružimo s onima koji ugnjetavaju radnike, iskorištavaju jeftinu radnu snagu zemalja trećeg svijete, ne plaćaju porez, zagađuju planetu i tako dalje.

Ne pišem ovaj tekst zato što smatram da je moja prosvjećena dužnost da upozorim splitski LGBTIQ+ pokret na opasnosti koje vrebaju u dalekoj budućnosti, u korporacijama i njihovim novcima. Mi smo zbilja daleko od toga da nam transparente zakloni npr. reklamni pano Gavrilovića. Da nam Mate Rimac bezobrazno uvali svoj elektični Buggati float na kojem plešu inženjeri s drugih kontinenata. Da nam Koncern Agrokor oformi Borg sekciju koja će posjetiteljima uvaljivati svježe pripremljene Podravka juhe na najistaknutijem punktu okupljališta. Zamislite da nam Optika Anda financira banner pa moramo stupati pod sloganom: „Steknimo jasniji pogleda na ljudska prava (na čak četrnaest rata)“. Ili da reklamni stručnjaci OTP banke naprežu mozgove u najvećem neboderu u zemlji misleći se hoće li bolje odjeknuti
ako izbace seriju tangi s natpisom OTP Split Pride ili možda ipak seriju dobrih starih majica za svoje zaposlenike.

Ne nismo još tamo fala bogu, mi smo u fazi kada se bilo koja firma boji istknuti duginu zastavu zbog realne opasnosti od materijalne štete uzrokovane noćnim akcijama hrabrih huligana. Međutim stvari se polako mijenjaju i u ovom šupku svijeta u kojem živimo.

Ali čitava me ova priča na nešto podsjetila. Prije nekoliko godina je zapadni svijet shvatio da industrijski uzgojena GMO hrana možda nije najzdravija i pojavio se taj neki trend organskog. Sva hrana koja se prodaje u dućanima sada ima i organsku, skuplju, inačicu na susjednoj polici. Tada sam razmišljala kako smo sretni jer ovdje u Dalmaciji uopće nemamo industriju, a puno ljudi još uvijek uzgaja hranu u svojim vrtovima. Svijet je napravio puni krug od vrtova preko
industrije pa natrag u vrtove, a mi još nismo ni krenuli. Tako je otprilike i s našim prideovima. Zapadni je LGBTIQ+ pokret napravio puni krug od dekriminalizacije do utapanja u korporativnom kapitalizmu, a mi smo tek krenuli. Naša je borba još uvijek koliko toliko neokaljana.

Nikolina Banić / Split 13.12.2021.

*1 Za detaljniji pregled povijesti homoseksualnostu u SFRJ pogledajte genijalnu doktorsku disertaciju Franka Dote: Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj (1945.-1989.)

Recommended Articles

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *