Sinoć je na book klubu bilo mučno. Došlo mi je da vrištim. Želudac mi se grčio od muke i bespomoćnosti. Iz današnje perspektive mi se čini da je ipak bilo dosta zanimljivo. Objasnit ću. Naime, za čitanje su odabrana tri teksta koja su atipična, odnosno nisu usko vezana za polje LGBTIQ+ problematike (*1). Tekstovi donose, ne sasvim novu perspektivu na društveno-politička zbivanja, ali svakako malo napredniju od one koju smo do sada obrađivali. Ukratko, radi se o tome da vladajuće društvene strukture, koje se redovito sastoje od nekih bogatih, bijelih, heteroseksualnih, cis muškaraca, već stoljećima istom taktikom ostaju dominantne društvene strukture. Mi svi ostali koji nismo dio tih vladajućih struktura smo, dakako, daleko brojniji. To su žene, LGBTIQ+ osobe, ljudi ne-bijelih rasa, siromašni radnici bez društvene moći i tako dalje. Mi svi zajedno imamo moć da zbacimo taj poredak i uspostavimo novi. Ali u tome nas sprječava taktika „zavadi pa vladaj“.
Naime, „oni“ su nas podijelili na klase, rase, spolove i seksualne orijentacije. Uvjerili su jedne da ih oni drugi mrze. Uvjerili su druge da je sasvim legitimno mrziti one prve jer su manje vrijedni. Uvjerili su treće da su u nekoj fiktivnoj opasnosti od obje ove prve skupine. Obećali su četvrtima da imaju šanse postati dio njihovog establišmenta samo ako ostanu poslušnici tog sistema. Svakoj je skupini ponuđena barem jedna, a nekima i više skupina na koju mogu usmjeriti svoj bijes. Tako da svi bjesnimo međusobno jedni na druge, a nitko ne bijesni na vladajući establišment koji nas svih zajedno tlači. Koje su taktike stvaranja ovih podjela i sijanja mržnje nismo raspravljali, ali bilo bi zanimljivo. Rekla bih ukratko da se vjerojatno radi o konzervativnim desnim retorikama koje su blago modificirane s obzirom na podneblje i sastav stanovništva. Npr. ako se nalazimo u Njemačkoj onda su plavokosi, plavooki njemački muškarci ideal savršenog čovjeka, a Balkanci, Romi, homoseksualci i ostali puše kitu. Ako smo npr. u Hrvatskoj onda su poduzetnici koji upropaštavaju firme, katolici bez trunka srpske krvi – idealni ljudi, a svi ostali mogu ići u Srbiju. Karikiram, ali nisam daleko od istine. Sigurna sam da desničari u Brazilu imaju vrlo sličan model. Uvijek ima jedna dominantna nacija, vjera, rasa i spol (redom muški), a svi ostali se natječu da dosegnu nametnuti ideal pri tom se žestoko svađajući. Dok god se mi svađamo međusobno vladajuća struktura trlja ručicama i mirno nas koristi za besplatnu ili jeftinu radnu snagu, a surplus stvoren od našeg rada ide njima u džep.
U kontekstu naš LGBTIQ+ problematike, u jednu je ruku oslobađajuće, a u drugu zastrašujuće, spoznati da mi nismo sami u našoj borbi za ravnopravnost. Da smo samo jedna u nizu skupina koje su umjetno stvorene kategorija, koje su obespravljene, izmanipulirane i usmjerene da se bore protiv onih drugih, također fabriciranih kategorija, odnosno skupina. A sve u svrhu zadržavanja statusa quo koji omogućava daljnju eksploataciju. Jer dok god se mi borimo protiv „homofoba“, a oni protiv nas, ni jedni ni drugi se ne borimo protiv pravog neprijatelja, a to je vladajuća struktura bijelih, bogatih, cis, hetero, patrijarhalnih muškaraca. Oslobađajuće je zato što shvaćam da je nas puno, a neprijatelja malo. Da imamo puno više toga što nam je zajedničko, nego onoga što nas dijeli. A zastrašujuće je zato što shvaćam da
će se te posvađane kategorije vrlo teško pomiriti.
Nakon što smo ovo ustanovili, Preciado raspravu nosi korak dalje. On kaže da je problem nastao onog trena kada je čovjek odlučio da nije više dio prirode. Da je priroda jedno, a čovjek drugo. Doživljavajući sebe kao „drugo“, čovjek se počeo ponašati kao da je čitav planet i sve na njemu stvoreno da bi njemu služilo za eksploataciju. I tako smo stvorili kulturu smrti. Nekropolitiku. Dali smo si za pravo da taremo sve oko sebe, da vladamo i iskorištavamo, umjesto da su-postojimo s planetom. Dakle problem je nastao onog trenutka kada je čovjek za prioritete uzeo moć, kontrolu i posjedovanje, umjesto ekologije i mirnog suživota s ostatkom planeta. S takvim mindsetom stvorena je eksploatatorska kultura ili kultura smrti u kojoj nje bilo dovoljno samo odvojiti se od prirode i pokoriti biljke i životinje da nam služe, nego je postalo potrebno odvojiti se međusobno na vladajuće i potlačene u sistem u kojem jedni iskorištavaju i tlače druge, a ovi ih ne mogu zbaciti s leđa jer su međusobno posvađani i podijeljeni na manje skupine.
Sustav u kojem živimo uvijek je parazitirao na nečijim leđima. Bilo to na leđima životinja i biljaka, bilo na leđima robova, bilo na leđima stanovnika kolonijalnih zemalja, bilo na leđima jeftine i potplaćene radne snage, bilo na besplatnom i nevidljivom radu žena i tako dalje. Uvijek je netko radio više da bi netko drugi imao više. A LGBTIQ+ kategorija je baš super, ono super došla vladajućoj strukturi kako bi dali obespravljenim, bijesnim i siromašnim radnicima nekoga koga mogu slobodno mrziti. Nekoga pred kim će se osjećati superiorno i samim time manje jadno i obespravljeno. LGBTIQ+ pokret bi se vjerojatno davno izborio za ravnopravnost jer se u dvije generacije može obrazovati čitav svijet, da vladajuće strukture ne nalaze korisnim svako toliko raspiriti mržnju prema seksualnim i rodnim manjinama. Čisto eto da se mržnja ne usmjeri na njih. Preciado kao rješenje korijena ovog problema predlaže promjenu svijesti, povratak prirodi, animalizam kao model nasuprot humanizmu i kapitalizmu. Kako da to napravimo, nije precizirao. To ostaje na nama (*2).
Teorija je jedno, a praksa drugo. Netko je spomenuo da nas ova priča o podjelama podsjeća na aktualna zbivanja vezana uz cjepivo protiv COVID-a i epidemiološke mjere. Rečeno je da nam se po sadržaju vijesti i novinskih članaka čini da se namjerno plasiraju zbunjujuće informacije koje su posljedično podijelile sve ove gore nabrojane skupine ljudi u dva tabora: u zagovarače i protivnike cjepiva i mjera. Didier Eribon je u Povratku u Reims (*3) pisao o tom fenomenu. On kaže da kada se politika dokopa nekog društvenog pitanja koje je inače vrlo složeno (kao što je npr. pandemija), onda ima tendenciju simplificirati tu kompleksnost do karikaturnih razmjera i sve nekako svesti na pitanje „za“ ili „protiv“. Također navodi da takvo simplificiranje guši bilo kakvu konstruktivnu raspravu i služi isključivo za dobivanje političkih poena. To se događa s pitanjem opresije žena, s pitanjem prekida trudnoće, s pitanjem prava manjina i sada s pitanjem ovih mjera. To nam se događa pred očima od kad smo dobili ovo cjepivo. U početku pandemije mi Hrvati smo bili prvaci svijeta (u svemu) u slušanju mjera. Poslušno smo sjedili u lockdownu i izbjegavali se međusobno. A od kad smo dobili cjepiva toliko su nas posvađali da bi jedni drugima oči iskopali. Mi na book klubu se jesmo složili da je to sve istina, ali smo se ipak upustili u beskonačnu raspravu od štetnostima i korisnostima cjepiva, o štetnostima i korisnostima mjera, o nepravdi i pravu na izbor. To je onaj mučni dio. Svi smo pali na testu. Testu vladajuće strukture koja dvosmislenim informacijama putem medija stvara dvije suprotstavljene skupine ljudi, hrani i jednu i drugu stranu i tako perpetuira daljnji sukob. Više nismo pričali o omraženom heteropatrijarhalnom kapitalizmu. Nego smo se raspravljali o mjerama. Baš kako bi vladajuće strukture i htjele. Dakle teoriju smo usvojili, a praksu smo svi redom pali.
Nikolina Banić / Split, 17.11.2021.
(*1) Na (qRUŽOK) book klubu u LGBT Centru ove godine obrađujemo izabrane tekstove iz zbirke eseja An Apartment on Uranus: Chronicles of the Crossing, autora Paul B. Preciado. Ovaj smo put obrađivali poglavlja: Monkeys of the Republic, Love in the Anthropocene i Feminism is not Humanism
(*2) Know your enemy – pjeva Rage against the Machine dok ovo pišem
(*3) Didier Eribon, Povratak u Reims, Sandrof 2019.
