Druga splitska Povorka ponosa

Autorica: Nikolina Banić

Kažu da je Pride u Splitu 2011. prošao vatreno krštenje. Zbilja je bilo vatreno tog 11. lipnja; sunce je upeklo u tehnobeton ploče na Rivi, a dodatno su ih ugrijale i usijane glave kontraprosvjednika, žar organizatora i prosvjednika, policijske čizme i sva sila svijeta koja se taj dan znojila uz ograde da vidi tko su ti pederi i kako izgledaju. Nose li tange, plešu li goli ko u Berlinu? Imaju li rogove? Riva u Splitu je inače prostrana, ali tog je dana bila tijesna. Prošlo je tako kako je prošlo. Ostao je dojam da je Pride u Splitu u najmanju ruku teško napraviti. S jedne strane homofobi su (s pravom) smatrali da su im pokazali. Dobivali su podršku od homofoba iz zemlje i regije pa su se tako po forumima mogle vidjeti poruke podrške srpskih homofoba hrvatskima. Ironično, na nekoj meta-krivoj razini divljanje na Rivi je nakratko ujedinilo Srbe i Hrvate u zajedničkoj mržnji prema pederima. Ipak te dvije posvađane nacije imaju neke zajedničke vrijednosti. Netko drugi bi dobro promislio prije sljedećeg pokušaja organiziranja Povorke. Ali s druge strane nije stajao bilo tko. Prema riječima Mirjane Kučer iz udruge Domine, jedne od glavnih organizatorica, nije bilo govora o odustajanju. Dapače, kaže Mirjana, izazvali su nas, da smo tada odustali to bi bio kraj. Morali smo pokazati da se ne bojimo, a željeli smo ustanoviti tradiciju, a ne napraviti jednokratni događaj. Tako je najavljen drugi splitski Pride. Osim popratnih aktivnosti koje se odvijaju uoči svake Povorke ponosa, uslijedilo je napeto iščekivanje. Nitko nije mogao pretpostaviti kako će se to ove godine odviti.

Osim odlučnosti vodstva, bilo je i drugih elemenata koji su išli na ruku organizatorima. Kamenovana i izviždana Povorka pobrala je simpatije sugrađana koji prije toga nisu bili previše zainteresirani za temu. Može se reći da je u Splitu proradio dišpet pa je dosta ljudi počelo podupirati Povorku ponosa te joj se odlučilo sljedećom prilikom priključiti. To je najvažnija stvar jer bez ljudi nema povorke. Također tu su i osude huliganstva od strane državnog vrha. Obasjana reflektorima Europske unije, naša je vladajuća struktura odlučila da je nasilja ipak bilo previše pa je čak i uspavani pravosudni aparat nakratko proradio te su brojni izgrednici procesuirani sukladno zakonima. Politička je volja svakako išla u smjeru onemogućavanja reprize ovog incidenta. Pogotovo zato što se u prosincu 2011. godine u Hrvatskoj dogodila smjena vlasti. Nakon osam godina HDZ-a, dobili smo Kukuriku koaliciju na čelu s SDP-om. Novoj je vlasti bilo jako stalo do toga da pokaže kako oni, za razliku od prošle, jako podupiru prava manjina, a svoj je dolazak na samu Povorku najavilo čak pet ministara. Takva se srdačnost, nažalost, ne može pripisati lokalnim vlastima. Gradskoj je upravi još uvijek na čelu bio isti sastav: Željko Kerum i HGS. Samo što su se ove godine još oštrije pozicionirali u odnosu na Pride koristeći svaku priliku da onemoguće ili otežaju organizaciju Povorke. Organizatori su kao i pred svako javno okupljanje ishodovali dozvolu Grada za korištenje javnih površina i dozvolu MUP-a za javno okupljanje. Međutim tokom kampanje stvari su se zakomplicirale. Prvo je formirana nekakva Gradska anti-gay inicijativa-Split, koja se potrudila u peticiji protiv Povorke ponosa prikupiti nekoliko tisuća potpisa građana. Gradske su vlasti temeljem te peticije donijele zaključak kojim se za mjesto održavanja Povorke određuju Prokurative. I to samo deset dana prije održavanja Povorke. Kerum je izlazio u javnost s nekakvim izjavama da je Riva dnevni boravak Splita i da LGBTIQ+ osobe tu nisu dobrodošle. Organizatorima je to bilo neprihvatljivo. Sanja Juras iz udruge Kontra je između ostalog istaknula da su ljudska prava zagarantirana međunarodnim dokumentima i zakonima upravo zato što ih netko želi kršiti. Zatim je pozvala državu da zaštiti pravo na javno okupljanje. Zapravo, prema Zakonu o javnom okupljanju nije bilo osnove da se organizatorima uskrati dozvola za prosvjed i Grad nije imao izbora nego dozvoliti okupljanje na Rivi. E onda na scenu stupa druga građanska inicijativa pod nazivom Stožer za obranu Rive. Taneformalna organizacija pod vodstvom Gorana Sladoljeva, bivšeg ravnatelja muzičke škole u Splitu si je zadala misiju organizirati kontraprosvjed i to baš na Rivi, tamo gdje je trebala proći Povorka ponosa. Najavili su dolazak 10 000 ljudi. “Nećete na Rivu! Sjest ćemo na Rivu i svojim tijelima braniti naš grad i zakone Republike Hrvatske”, navodi se u njihovom proglasu. Organizatori su opet tražil pomoć institucija. Srećom, Stožer je zaboravio prijaviti prosvjed u zakonskom roku. A kad su ga prijavili, nisu mogli dobiti dozvolu jer korištenje površine Rive je već odobreno Prideu. Tako da ništa od posla. Ima biti da se konzervativna struja u Splitu, nakon što joj je zabranjeno nasilje i huliganstvo, okrenula demokratskim načinima borbe tj. građanskim inicijativama, peticijama i sličnom. Gdje li smo to već vidjeli…

Nisu sve inicijative uoči Povorke bile tako sumanute. Zanimljiva je i plemenita gesta poznatog splitskog kuhara, pokojnog Mira Bogdanovića koji je najavio ne samo da dolazi na Pride, nego da će nakuhati vegetarijanskih i veganskih jela za sudionike Povorke. Izjavio je da podržava LGBTIQ zajednicu i suosjeća s njom jer je i sam iskusio što to znači biti drugačiji u Splitu.

Kada je postalo jasno da će se povorka dogoditi onako kako su organizatori zamislili, gradskoj upravi nije preostalo ništa drugo nego da večer uoči događaja naloži da se razmontira i ukloni bina s Rive. Naima, bina koja čitavo ljeto stoji na Rivi i na kojoj se održavaju razne manifestacije, namjerno je uklonjena večer prije Povorke, a dan kasnije vraćena. E, da, Riva se inače čisti i pere svaku večer, ali baš tada su je gradski komunalci zaboravili oprati. Zbog svega ovoga Kerum je  tjedan dana kasnije, od strane Zagreb Pridea, proglašen homofobom godine.

Na sam dan Povorke, 9. lipnja građane je probudio zvuk helikoptera koji je ustrajno kružio nad Centrom. Novi ministar MUP-a Ranko Ostojić oštro je kritizirao rad policije na prošlom Prideu (tada je na čelu MUP-a bio Tomislav Karamarko). Ostojić je za osiguranje Povorke odredio 900 policajaca. Zbog pustih ministara, domaćih i stranih uglednika, selebritija, ali i samih građana, koji su najavili svoj dolazak, ovaj je Pride morao biti siguran. Pa neće valjda dozvoliti da Vesnu Pusić pogode kamenom u glavu. Prije Povorke doslovno je ispražnjen čitav centar grada. Policija je bila na svakom kantunu. Nije muha mogla proći, a da se ne legitimira. Na početku okupljanja u Đardinu bilo je jasno da dolazi veliki broj ljudi. Oko 500-600 Splićana je došlo pokazati da podupiru Pride u Splitu, da nisu baš svi Splićani fašisti te da su se solidarizirali sa LGBTIQ+ osobama nakon prošlogodišnjeg kamenovanja. To je vjerojatno najbrojniji splitski Pride do sada. Moto pridea je bio Jednake/-i pred zakonom. Barem na samoj Povorci, sve je prošlo bez incidenata. Metalne ograde koje štite Povorku od kontraprosvjednika su postavljene nekoliko metara dalje nego lani, policije je bilo više, a samih kontraprosvjednika znatno manje. Ili barem nisu dolazili u organiziranim skupinama. U toj fazi razvoja, tako se mjerio uspjeh Pridea: „Prošlo je bez incidenata“. Prolazak zacrtanom trasom, bez napada vojske huligana, 2012. godine u Splitu značio je uspješan Pride.

Osim većeg broja sudionika Povorke i činjenice da su svi prošli bez ozljeda i trauma, dogodile su se još dvije stvari koje se mogu smatrati napretkom. Prva je izjava tadašnjeg novog ministra uprave Arsena Bauka da je u pripremi novi zakon koji će LGBTIQ+ osobama dati veća prava. Naime, tada je na snazi u Republici Hrvatskoj bio Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. godine koji je zajednicama osoba istog spola omogućavao pravo na uzdržavanje i stjecanje zajedničke imovine te nekakvu zaštitu od diskriminacije, ali je u praksi bio toliko neprimjenjiv da u deset godina njegovog postojanja nije sklopljena ni jedna istospolna zajednica. Zakon koji je Bauk najavio, bio je Zakon o životnom partnerstvu koji je donesen 2014., a i sada je na snazi. Bauk je odmah pojasnio da “Što se tiče obiteljskog prava u njemu neće biti posvajanja djece”. U jednom trenutku je izjavio da će se poboljšati neka prava, ali ne sva i da on podržava zajednicu, ali im ne bi dao sva prava. „Država nije samoposluga pa da svatko dobije što hoće“, zaključio je Bauk. Zajednica i simpatizeri pozdravili su ovu najavu, Zakon o životnom partnerstvu svakako jeste napredak u odnosu na Zakon o istospolnim zajednicama, ali sada, desetak godina kasnije, Baukove izjave zvuče, blago rečeno, neprimjereno.

Druga stvar koja se može smatrati napretkom se tiče same organizacije. Dok je Bauk objašnjavao narodu kako država nije samoposluga, Sanja Juras je najavila kako se nada da će Split uskoro dobiti i svoju prvu udrugu koja će se boriti za prava LGBT osoba. Naime,  za vrijeme organizacije i prvog i drugog Pridea u Splitu, iz samih aktivističkih krugova dolazili su prigovori na račun toga što Pride u Splitu organiziraju aktivisti iz Zagreba. Smatralo se da Pride pokret treba dolaziti iz lokalne zajednice. S tim prigovorima se možemo složiti. Međutim kada pogledamo s kakvim su se sve poteškoćama borili organizatori prve dvije godine, možemo zaključiti da u lokalnoj zajednici Splita nije bilo LGBTIQ+ organizacije koja bi imala kapaciteta s tim problemima izaći na kraj. Sve u ovom i prošlom tekstu navedene poteškoće zahtjevale su aktiviste s puno znanja i puno utakmica u nogama. S puno ludosti i hrabrosti. Da članovi udruga Iskorak i Kontra, koji djeluju još od 2002. godine i koji su organizirali prve Zagrebačke Povorke ponosa, nisu svoje znanje i iskustvo primijenili u Splitu, pitanje je bi li se splitska Povorka ponosa uopće ikada dogodila. Povorke ponosa postoje kao sredstvo borbe protiv homofobije. Ali prve splitske Povorke ponosa, osim protiv homofobije kao društvene predrasude, borile su se i protiv organiziranog nasilja i policijske nestručnosti prve godine i protiv nevjerojatnog otpora gradske uprave druge godine. Kasnije će se boriti s organizacijskim i financijskim poteškoćama. Zapravo, Povorke ponosa u Splitu su se prvih godina borile za to da se uopće održe i opstanu, a tek kasnije, možda tek sada, mogu se posvetiti onoj borbi za koju su uopće zamišljene – borbi protiv homofobije – i mogu se koncentrirati na osnaživanje LGBTIQ+ zajednice iznutra. Ovo sve o čemu smo do sada pričali je borba aktivista s neprijateljem koji dolazi izvana, s pozicije moći, borba za pravo na javno okupljanje.

Na kraju se nameće pitanje, gdje je sama splitska LGBTIQ+ zajednca u svemu tome. Oni ljudi radi kojih se sve ove bitke gone. Već smo ranije naveli da su pripadnici populacije raštrkani po raznim privatnim shemama. Osim Pridea, nije baš bilo događaja koji su namijenjeni zajednici pa da se ona na neki način okupi, upozna i organizira. U prostorijama udruge Domine, od 2011. godine,  povremeno se okupljala grupica splitskih LGBTIQ+ osoba na neformalnim tematskim druženjima. Ti ljudi su volontirali u organizaciji prvih Povorki ponosa, preuzeli su neke manje zadatke na samoj povorci i slično (izrada transparenata, redarenje, fizički poslovi, držanje štandova s limunadom i slično). Njima se tokom kampanje pridružilo još nekoliko mladih volontera pa se može reći da je na sastancima organizacije sudjelovalo desetak lokalnih LGBTIQ+ osoba. Neki drugi su se pridružili samoj Povorci. Neki treći su promatrali Povorku sa strane i navijali. A neki su ostali doma. Nisu sve LGBTIQ+ osobe aktivisti niti to trebaju biti. Ali pred splitski se Pride nametnuo veliki izazov pronalaženja skupine aktivista iz Splita koji bi preuzeli posao organiziranja Povorke ponosa. Kako će se to riješiti, u gradu u kojem zajednica LGBTIQ+ osoba još ne postoji, vidjet ćemo sljedeće godine.

Recommended Articles