Treća splitska povorka ponosa

Autorica: Nikolina Banić

Početkom trećeg mjeseca 2013. najavljena je treća splitska Povorka ponosa. Na press konferenciji koja se održala u prostorijama udruge Domine, ovaj put su Povorku ponosa najavili predstavnici udruga Kontra, Iskorak, ali i nove udruge Rišpet iz Splita. Kao što je Sanja Juras iz Kontre na drugom Prideu najavila, u Splitu je osnovana LGBTIQ udruga koja će na sebe preuzeti organizaciju Povorke. To je bio logičan nastavak stvari, ali pogledajmo malo okolnosti koje su prethodile osnivanju udruge Rišpet. U prethodnim tekstovima smo napominjali da su Pride u Splitu organizirale dvije zagrebačke LGBTIQ udruge u suradnji sa jednom feminističkom organizacijom iz Splita, ali da u Splitu nije bilo LGBTIQ organizacije koja bi imala kapaciteta na sebe preuzeti tu dosta zahtjevnu zadaću. Pripadnika LGBTIQ populacije je u Splitu uvijek bilo i bit će, ali ne može se reći su prije prvog Pridea LGBTIQ osobe imale neko službeno mjesto koje ih svih povezuje, okuplja i osvještava o zajedničkom problemu kao što je to bio Pride. Ljudi se nisu poznavali međusobno u tolikoj mjeri da se mogu organizirati. Čak i ako su se poznavali teško je bilo uspostaviti kanale organiziranja. Iako se ne smije zanemariti važnost svih tradicionalna mjesta okupljanja LGBTIQ osoba u Splitu kao što su pojedini kafići, klub Ghetto, neformalna kućna druženja, pojedine plaže i slične javne površine koja još uvijek udišu život u zajednicu, ipak nije bilo nikakve adrese na koju se LGBTIQ osobe mogu javiti da bi sudjelovali u zajedničkoj borbi protiv tišine i nevidljivosti kojom su njihovi životi bili obavijeni prije nego što je eksplodirao prvi Pride. Nekolicina LGBTIQ osoba se javila organizatorima za pomoć već tokom prvog Pridea. To je bilo nekoliko članova koji su tada djelovali u organizaciji Queer Sport Split, ali i nekoliko mlađih osoba koji se nisu međusobno poznavali, ali su jedva dočekali da se uključe u Pride. Tokom drugog ih se javilo još više. Ljudi su bili ljuti i razočarani zbog nasilja i mržnje koja se ispoljila na splitskim ulicama za vrijeme prvog Pridea i to ih je vjerojatno motiviralo, ali i ohrabrilo u namjeri da se priključe drugom Prideu. Evo što navodi jedna od koordinatorica Rišpeta Ljubica Lipanović kao odgovor na pitanje kako se i zašto uključila u Pride:

„Vidjela sam poziv na internetu (ne sjećam se na kojoj stranici, možda od Iskoraka) da se jave zainteresirane osobe za volontiranje na Prideu. Za volontere je bio zadužen Edo Bulić iz udruge Iskorak i njemu sam se javila i pridružila ostaloj ekipi na sastanku za volontere. Dobro, razmišljala sam nekoliko dana da li da se javim za volontiranje ili ne. I to iz više razloga; jedan od njih bio je strah obzirom kako je izgledao prvi Pride; drugo nisam poznavala nikoga tko bi htio otići sa mnom na Pride, a kamoli se priključit i sudjelovat u organizaciji Pridea i treće nisam poznavala nikoga iz zajednice, nikoga od aktivista, volontera ili organizatora pa sam se mislila žele li ti ljudi uopće mene tamo i mogu li im biti od ikakve koristi. Na sreću nisu prevladali navedeni strahovi pa sam se priključila.

Motivi su tada, a i danas ostali uvijek isti. Cijeli moj život bilo mi je potpuno neprihvatljivo da neko društvo, zajednica ili neki pojedinci brane drugim ljudima i oduzimaju im pravo na ljubav. Mislim pravo na LJUBAV, najljepše i najvažnije pravo koje svatko živo biće zaslužuje i treba imati, pravo da vole i da budu voljeni. Neprihvatljivo mi je to bilo oduvijek i pokušavala sam ja to ljudima u svom bliskom okruženju objasniti, to moje viđenje kako svatko ima pravo na ljubav i na sve što to pravo donosi, ali uglavnom bezuspješno. Bilo mi je čudno kako ljudima taj stav ne dolazi intuitivno i zašto bi se ikome trebalo objašnjavat da svi imaju pravo na ljubav. Zapravo sam ja Pride čekala cijeli svoj život tako da eto mogu doprinijeti i biti saveznik u borbi za nešto meni u životu važno. Željela sam da društvo u kojem živim postane bolje i pravednije za vrijeme mog života i naivno sam vjerovala kako će se stvari sigurno promijeniti na bolje i to uskoro. „

Ovakvih i sličnih primjera ima još. Ideja o osnutku splitske LGBT udruge začela se već 2011., ali nakon što je drugi Pride organiziran i odrađen uspješno i nakon što je dobio veliku podršku od strane sugrađana i ljudi s državnog vrha, volonteri su uvidjeli da za njih u ovom gradu ima mjesta, a javilo se još više ljudi. Poneseni tim entuzijazmom, ali i uz podršku organizatora prvog i drugog Pridea, počeli su odrađivati formalne zadaće koje su potrebne za osnivanje udruge. „Volonteri su osjećali tu pozitivnu energiju, zajedništvo i konačno se i vidjela ta splitska LGBT zajednica, ona je bila tu, bila je vidljiva i LGBT osobe su, ako su to željele, mogle negdje i nekome pripadati. Najvažnija komponenta aktivizma i je osjećaj zajedništva i pripadnosti, a to je drugi Pride omogućio LGBT osobama, to da negdje pripadaju, da su dio zajednice s kojom se mogu poistovjetiti, nešto što je bilo nužno za osnivanje udruge“, navodi Ljubica.

Paralelno s ovim događanjima, od listopada 2012. godine počela je još jedna priča o splitskom izlaženju iz ormara. Dečki i cure iz Queer Sport Splita zajedno s aktivisticom Teom Jakašom počeli su organizirati queer partije. Partiji pod nazivom PlesnjaQ, održavali su se jednom mjesečno, prvo u klubu Ghetto, a zatim u Kocki. Uskoro su postali dosta popularni te ih je znalo pohoditi i po 350 ljudi. PlesnjaQ je surađivao i sa zagrebačkim organizacijama poput Zbeletrona pa su tako upriličili njihova gostovanja i nastupe zagrebačkih DJ-eva i bandova. To je bila jedna dosta kvalitetna inicijativa i ljudi su to prepoznali. Počela se formirati scena.

Tako je s osnaženom zajednicom i novoosnovanom udrugom Rišpet početkom ožujka najavljen treći splitski Pride. Povorka je najavljena za 8. Lipnja. Što se organizacije tiče, Rišpetovci su od početka radili sve; od donošenja odluka, dizajna, preko javnih istupa do pregovora s Gradom i policijom. Sanja Juras iz Kontre, Edo Bulić i Zoran Dominiković iz Iskoraka i Mirjana Kučer su bili tu kao podrška; educirali su ih, davali im savjete i pazili da ne naprave neku grešku. Očekivano, najveći strah organizatora su, osim huligana i nereda, bile gradske vlasti. Gradonačelnik se 2012. potrudio organizatorima zadati dosta glavobolje. Međutim u svibnju 2013. u Splitu su održani lokalni izbori, Kerum je izgubio u prvom krugu, a u drugom je krugu samo nekoliko dana uoči Pridea, 2. lipnja pobijedio Ivo Baldasar. Baldasar je još u kampanji sudjelovao na javnoj tribini Potrebe Splitske LGBT zajednice koja se u kinoteci Zlatna vrata održala ususret lokalnim izborima. A nakon pobjede na izborima se samoinicijativno javio organizatorima i rekao da imaju podršku Grada. Tako je i taj strah otpao. Naravno, i ove godine je bilo građanskih inicijativa koje su se protivile Povorci ponosa. Kada nasilje od prve godine više nije bila opcija, a organiziranje kontraprosvjeda iz druge godine je neslavno propalo, sada se javila inicijativa Prazan grad koja je putem medija i društvenih mreža pozivala građane Splita da na dan održavanja Povorke napuste centar grada i tako pokažu povorci da nije dobrodošla u Splitu. Inicijativa Prazan grad, u režiji udruge Urbana desnica osnovane 2012. godine, uobičajenim je argumentima kojima se sada nećemo baviti, omalovažavala Povorku i vrijeđala LGBTIQ populaciju, ali je zapravo i napravila uslugu organizatorima i uljepšala dan Pridea uklonivši borbene homofobe iz centra, u kojem su ostali turisti i sugrađani koji podržavaju povorku i koji su joj pljeskali i veselo je pozdravljali.

Povorka je nakon uobičajenog okupljanja u Đardinu krenula s motom Potpuna ravnopravnost. Organizatori su nedvosmisleno poručivali da im je dosadilo biti građanima drugog reda i da žele da LGBTIQ populacija u Hrvatskoj bude izjednačena s ostalim građanima u svim zakonskim i ostalim parametrima. Iako je 2012. najavljen Zakon o životnom partnerstvu, on je još uvijek bio u izradi i nije stupio na snagu. Organizatori su isticali da ljudska prava ne mogu čekati. Povorci je nazočilo oko 500 ljudi, stvorio se lijep ugođaj. Osjećao se neki optimizam i zajedništvo. Nije bilo izgreda ni ružnih prozivanja sa strane. Ljudi sa strane su pljeskali. Na bini koja je ove godine ipak osvanula na Rivi, održani su govori, a na gradskom štandarcu na Pjaci je uz pljesak prvi put podignuta zastava duginih boja. U Đardinu se ekipa uz muziku satima zabavljala i družila. Rišpetovci su, sve u svemu, organizirali jedan dobar Pride.

Te se godine Povorci pridružio i novoizabrani gradonačelnik Baldasar koji je zajedno s organizatorima nosio banner. Baldasar je zapravo jedini gradonačelnik u zemlji koji je ikada nazočio nekoj povorci ponosa. Ovaj je gradonačelnik u mnogim poljima rada bio dosta kritiziran, vjerojatno i opravdano, ali bezrezervna podrška koju je pružao LGBTIQ zajednici u vrijeme svog mandata je upravo nevjerojatna.

Zanimljiva poruka podrške je stigla i iz Poreča. Njihov Centar za Građanske inicijative-Poreč, na dan Pridea je organizirao ulični performans tj. šetnju s transparentima u znak potpore Split Prideu.

Ministar uprave, Arsen Bauk, i ove je godine nazočio Povorci te osim najave novog zakona koji će izjednačiti prava LGBTIQ osoba s pravima drugih osoba, ali ipak ne potpuno (što je u suprotnosti s motom povorke u kojoj sudjeluje), izjavio da ukoliko povorke u Splitu budu prolazile bez nereda više neće biti potrebe za tim da on i dalje na njih dolazi. Ovu izjavu ne bismo ovdje ni spominjali da se u njoj ne krije sažetak problema s kojima će se buduće Povorke ponosa u Splitu suočavati. Da bolje ilustriramo problem navest ćemo još jednu sličnu izjavu. Jedna od sudionica povorke je nakon bezbrižne šetnje pod budnim okom 900 specijalaca u šali izjavila: „Bezveze je bilo. Niko me nije gađao, niko mi nije reka da sam nakaza, neću više ić.“ Možda zvuči smiješno, ali to jest bio (malo iskarikiran) način razmišljanja mnogih osoba koje su nakon nereda na prvom Prideu došli u velikom broju podržati drugi i treći. No time ćemo se baviti u sljedećem tekstu.

Sada svakako možemo zaključiti da je 2013. u Splitu bilo očito da se ustanovila tradicija održavanja Povorki ponosa i da je započet proces prijenosa organizatorskih poslova na lokalnu LGBTIQ zajednicu. Ustanovljena je nova udruga koja si je zadala ambicioznu zadaću javnog zagovaranja na lokalnoj i nacionalnoj razini. Što se Pridea tiče, osjećao se optimizam, a van Pridea, tokom godine održavala su se javna društveno kulturna događanja poput partija, izložbi, predstava i sličnog. Ljudi su se počeli upoznavati međusobno i osvještavati svoj položaj. Počeli su osjećati da su dio jedne zajednice koja u ovom gradu ima svoje mjesto.

Recommended Articles