“Fali mi neki osjećaj”, zamišljeno je i, gotovo nezadovoljno, istaknuo Joni Ulla dok je razmišljao o njegovom ciklusu fotografija. Kakav to osjećaj može nedostajati umjetniku kada izlaže svoje radove? Pokušajmo to razumjeti gledajući izložbu „Ej, ti, glavu gore“ kroz prizmu LGBT konstelacija.
Život obilježen burnim emocijama, borbama s vjetrenjačama i kabareovskim alter-egom intenzivan je način življenja koji šira populacija izjednačava s identitetom svih queer osoba, zaboravljajući da su one jednako ljudi kao i svi drugi. Uspomene, slabosti, stambeno pitanje, vjera i svakodnevne obaveze sačinjavaju naše životne priče kao i svi drugi (naoko značajniji) trenutci. Upravo ti trenutci, trenutci mirne samoće i promatranja svijeta oko sebe, ono su što ovaj ciklus fotografija materijalizira. Iskreno postojanje bez isforsiranih pitanja o identitetu i vlastitoj slici prema vanjskome svijetu.
Promatrajući arhitekturu i prostore oko kojih se odvija život, Joni uzima kameru i okreće ju prema nebu te tako mijenja perspektivu, nudeći promatraču novi pogled na svijet oko sebe. U svakodnevnici opterećenoj obavezama i problemima, rijetko podižemo glavu i uočavamo naše okruženje pa tako zapinjemo u košmaru vlastitih i tuđih života. Usmjeravajući pogled prema nebu, Joni Ulla ujedinjuje arhitekturu i beskrajno plavetnilo te transformira stvarnost u ono što ona zapravo jest, suptilno nam poručujući da smo svi zatočeni u istom svijetu, ali možemo biti slobodni i iskreni ukoliko samo podignemo glavu gore.
Katarina Duplančić, mag.edu.hist.art
