Autorica: Nikolina Banić
Kad su mi sugerirali da živim svoj život kako hoću, ali u svoja četiri zida, bilo mi je smiješno i žalosno. Cilj je bio ići van četiri zida, uvik van, u javni prostor, jer privatno je političko. Međutim eto nas sad tu di jesmo. Nazad u svoja četiri zida. Skupa sa ostatkom planete. Uključujući i dušebrižnike s početka priče. Dođe mi da im kažem, ali ne znam koji su jer se nisam dovoljno obazirala: „Šta je, sad svi živite svoj život u svoja četri zida, kako vam se sviđa? Jel van tisno, majku van vašu.“ Da prevedem na Njemački, jer to radim u izolaciji, učim Njemački: Wie gefallen sie, madrfakrs. Ne garantiram da je prijevod ispravan.
Bez šale, zbilja mislim da je ova situacija zapravo dobra prilika da se strejt ljudi stave u poziciju nas koji nismo. Na primjer kada idu sa svojim partnerima i partnericama u šetnju, sugerirano im je da drže razmak od dva metra. Nema držanja za ruku i žvaljenja po ulici. Tako se prenose virusi. Policija nadgleda i upozorava. S tim razmakom niko ne može pomisliti da su zajedno. Pa javnosti kao da i nisu. Tako mi pederi šetamo cili život sa svojim partnerima. Dovikujemo se s pristojnog razmaka da ne budemo sumnjivi budnom oku heteropatrijarhalne kulture jer nikad ne znaš kada će ona iskoristiti svoje stečeno pravo da ti korigira prijestup, da te opomene, posrami ili ne daj bože šta drugo. Taj nam je razmak normalna stvar od prvog partnera pa nadalje.
Kada idu u posjet svojoj obitelji, idu sami, jer je manja opasnost od prijenosa virusa. Nema dovođenja partnera doma. Tako mi uvijek. Nije nam ova Korona neka novost po tom pitanju. Sada kad su se mjere postrožile, većina ljudi i ne ide kod svojih roditelja jer je zabranjeno. Ima ljudi kojima je pristup roditeljskom domu zabranjen od trenutka kad su rekli da su gej. Korona će proć, ovo neće.
Nema više javnih proslava sklapanja svetog sakramenta ženidbe. Pirevi, krštenja i druge kerefeke su otkazani. Nema čitavog sela i rodbine da odobri, čestita i donese poklone. Nema zajedničke proslave društveno priznate ljubavi i njenh plodova. Ako se netko baš navali vjenčati, krstiti i slično, može to napraviti u tihoj ceremoniji bez prisutnih svjedoka. Tužno, zar ne? Cry me a river. (Weinen mir einen Flus)
Kad se posvađaš s partnerom nema više okupljanja jata prijatelja i familije koja te tješi i hrabri. Plačeš doma sam, niko ni ne zna za tvoje drame. Opet: Weinen mir einen Flus.
Nema više sitnih luksuza i radosti, zajedničkih odlazaka u teretanu, trgovinu ni nigdje. Svi su zatvoreni u svoja četiri zida s partnerima koje su odabrali. I tu žive čitav svoj trenutačni život. Kao gej introvert, mogu reći da sam za ovu izolaciju trenirala čitav život. Skroz san spremna. Ne osjećam zapravo nikakvu veliku promjenu. Pa pogledajmo sada što se događa u moja četiri zida.
Prvih pet dana sam odmašćivala suđe. Bilo je puno godinama nakupljane masti koja me uvijek nervirala, ali nikad nisan imala vrimena da je oribam kako spada. Sad sam uspjela. Sredstva za čišćenje su u modi. Sve je ko novo. (Ganz neu) Zatim sam shvatila da se vrata od pećnice sastoje od dva stakla. Većina masti je locirana na unutrašnjoj strani, nešto malo na vanjskoj, ali što je s onim između. Trebalo je rastaviti vrata, izvući oba stakla i sve izribati. To je uzelo čitavo jedno popodne, ali sad se sjaje ko nova plazma. Za to vrijeme, moja je partnerica naručila traku za trčanje pa u drugoj sobi vrti, gura i pri tom gleda serije. Dobro jedemo, dižemo imunitet. Učimo Njemački. Gajimo tri mačke. To je manje više to. Nama je izolacija mačji kašalj (Katzen Husten).
