Knjiga Feminism is Queer, koju potpisuje Mimi Marinucci, američka profesorica filozofije, te ženskih i rodnih studija. svojevrsna je kompilacija teorija i teorija o rodu, spolu i seksualnosti koje su se umnažale uglavnom u zadnjih stotinjak godina. Moramo reći odmah na početku da Marunicci, bar se tako čini, nije imala ambiciju iznijeti nešto sasvim nepoznato u feminističkim i queer krugovima. Jer kao da se nosila idejom da neznalicama mora pružiti neka osnovna znanja kako bi bar malo upućenije zvučali kada se nađu na nekom formalnom ili neformalnom kružoku.
Knjiga je poglavito posvećena društvenom konstruktivizmu, zapravo – uvjerenju da je društvo ono koje kroji pojmove spola, roda i seksualnosti, te da oni nisu po prirodi takvi. Što to znači? Priroda je neupitno bujna i raznolika. Doduše, sve te razlike u prirodi mi ljudi na svoj način primjećujemo. I imamo potrebu svim tim razlikama davati neko značenje. Prema društvenom konstruktivizmu, i sva priroda, onako kako je doživljavamo, je društveno iskonstruirana. Sve ovisi o povijesnom i kulturnom trenutku u kojem se nalazimo. Sve što gledamo oko sebe prolazi kroz filter, prosječnoj osobi nevidljivih, a od društva nametnutih – naočala.
Kada je riječ o pitanjima spola, roda i seksualnosti, uvriježeno je da strogo odjeljujemo žene od muškaraca, ženski od muškog spola ili roda, heteroseksualnost od homoseksualnosti… Uvriježeno je da se bavimo kategorijama koje smo izmislili da bi lakše razumijeli svijet u kojem živimo pa i da bi se osjećali sigurnije. U ovom slučaju upravo to radimo kroz pojednostavljeni binarni model sastavljen od dva suprostavljena i strogo odvojena pola. Kao da je u prirodi sve podijeljeno na dva dijela, i kao da nema nijansi. Želja da razumijemo stvarnost, očito nas tjera da sve uguramo u jednostavne modele kako se ne izgubili u informacijama koje nam stižu iz okoline. Pritom pojednostavljujemo raznolikost, pa i suzbijamo sve ono što od modela kojeg smo postavili – ovako ili onako odudara. Zanimljivo, time uspostavljamo još jednu binarnost, onu koju čine privilegirani i dominantni s jedne strane – koji su se uklopili u binarni model, te prezreni i potlačeni s druge – koji odudaraju od binarnog modela. A time gazimo i stvarnost misleći da se sve može ugurati u kalup. To je naš društeni konstrukt, to je je ono što smo iskonstruirali.
Koliko ta naša stvar nije binarna i ne može biti u jednom strogom modelu, upozorava nas Mimi Marinnuci. Ona nam pokazuje da se sami teoretičari još uvijek nisu usuglasili koliko je točno spolova, rodova i seksualnosti, pa i koliko su sve te stvari postojane tijekom života jednog pojedinca. Ipak, čini se sigurnim da kategorije, koliko god da ih ima, nikada neće na najbolji mogući načini dočarati stvarnost u vezi spolne pripadnosti, rodnog osjećaja i seksualne orijentacije. Jer kategorije su presavršena ograničenja i u suštini razdvajaju ne uzimajući u obzir i preklapanja, kakvih je i više nego dovoljno da se sruši svijet izgrađen na temeljima jednog isuviše oštrog binarnog modela. Ono što se za sada može zaključiti, bar je to tako bilo do sada, da postoji većina onih koji su se navodno dogovorili o ispravnim karakteristika i ponašanjima, i koji su kao dominantna skupina takve stavove nametnuli cijelom društvu.
Koliko su društveno iskonstruirane stvari koje se tiču spola, roda i seksualnosti, najbolje pokazuju živi ili nekad živući primjeri. Malo ćemo šarati po prošlosti i sadašnjosti da bismo shvatili kako nije sve tako jednostavno i binarno. A krenut ćemo od Grčke, kolijevke zapadne civilizacije… Na primjeru pederastije vidi se da je Grcima u atenskom polisu po pitanju seksualnosti najvažnija bila dominacija koja se ostvarivala penetracijom. Penetracija je zapravo privilegija koju su posjedovali isključivo muškarci s titulom punopravnih građana grčkoga polisa. I to u odnosu na žene, robove i mlađe muškarce, koji su joj bili podložni. Pederastija ne otkriva samo homoseksualni odnos između starijeg i mlađeg muškarca. Ona je čin kojim se jačaju unaprijed određeni odnosi društvene moći. I to, kao što smo rekli, između heteroseksualnih muškaraca sa statusom građana i svih ostalih. Da je pederastija društveno iskonstruirana, i da se zna gdje je kome mjesto, tko mora igrati kakvu ulogu – valjda je jasno kao dan. Baš u ovom primjeru se vidi da svatko igra svoju socijalnu ulogu, svatko zna što mu je činiti. Svatko zna da svoja ponašanja mora prilagoditi ovisno o društvenim okolnostima i situaciji u kojoj se nalazi.
O socijalnim ulogama pisala je teoretičarka Mary McIntosh. Ona sugerira da homoseksualnost nije stanje kojim su pojedini ljudi pogođeni, nego je riječ o socijalnoj ulozi koja im je dodijeljena. A to znači da se od homoseksualaca očekuje da će se ponašati na točno određen način u seksualnim odnosima. Odnosno da će oprečne socijalne uloge homoseksualaca i heteroseksualaca strogo odgovarati i i oprečnim obrascima seksualnog ponašanja. McIntosh je hvatajući se u koštac sa dodijeljenim ulogama, ugrozila popularno uvjerenje da obrasci seksualnog ponašanja mogu biti jednostavno oprečni, strogo binarni. Pa i da je heterseksualnost primarna, originalna i dominantna forma seksualnosti, dok je homoseksualnost abnormalna i devijantna. Umjesto toga, heteroseksualnost postoji samo ako postoji i njena opreka, njena homoseksualnost, jer postoji samo u binarnom modelu, u binarnom odnosu moći, kakva je bila i grčka pederastija. Da ne postoje binarni obrasci seksualnog ponašanja, potvrđeno je i Kinseyevim izvještajima. Oni nam otkrivaju da je seksualno ponašanje znatno raznolikije od opreke i binarnosti koju nam nameću predodređene seksualne uloge.
Da sve nije tako binarno, i da postoji primjer koji ozbiljno ugrožava zapadnjački pogled na spol i rod, pokazuje nam indijska hijra, ili kako bi mi rekli – eunuh. Riječ je o ljudima, po rođenju muškarcima ili interseksualcima, koji prolaze kroz proces emaskulacije tj. uklanjanja penisa, testisa i skrotuma kako bi zauzeli ulogu trećega roda. U pojedinim povijesnim razdobljima su bili priznati kao jedna od socijalnih uloga. Ali nerijetko su bili izloženi raznim oblicima nasilja. Tek odnedavno su legalno priznati na prostorima indijskog potkontinenta. A da bih preživjeli – često prose, ucjenjuju, nastupaju kao zabavljači na svečanostima ili rade kao seksualni radnici.
U zapadnjačke spolove i rodove ne uklapaju se ni indijanski ljudi s dva duha, oni koji su rodno istovremeno žene i muškarci. Zapravo, trans, inter ili rodno varijantne osobe. Često su igrali ulogu iscjelitelja ili su izvodili svete rituale. A nerijetko su odabirali strogo žensku ili mušku rolu u društvu, te se bavili ženskim odnosno muškim poslovima.
Zanimljiva je situacija u današnjoj Latinskoj Americi, koja kao i prethodni primjeri govori o socijalnim ulogama i društvenom konstuktivizmu. Tamo se često kao homoseksualci ne identificiraju oni muškarci koji zauzimaju penetrativnu ulogu u oralnom ili analnom seksu s drugim muškarcima. Dok se oni koji preuzimaju receptivnu ulogu u seksualnom odnosu stigmatiziraju kao pasivni, feminizirani i na koncu kao homoseksualci. Štoviše, tamo za aktivca ne postoji kategorija i nije uopće stigmatiziran, i sve to u kulturi koja se otvoreno protivi homoseksualnosti.
Svi ovi primjeri spola, roda i seksualnosti odlično dočaravaju već spominjane kategorije ovih ili onih ljudi. Kako sve te kategorije pripadaju točno određenom socijalnom i kulturnom kontekstu, tako je jasno da nisu povijesno i kulturno univerzalne te da su društveno konstruirane. Kategorije su plod ljudskoga uma i posljedica su dominantnih uvjerenja ili, jednostavnije, ovise o dominatnom kutu gledanja na stvar i nezaobilaznim odnosima moći u društvu. Ako niste znali, mi još uvijek živimo u modelu heteronormativnog svijeta. Počeo se razvijati koncem 17. stoljeća, kada je kapitalizam uzeo maha, kada je obitelj izgubila svoju ekonomsku funkciju te kada su zabilježene prve ozbiljne represivne mjere protiv homoseksualnog ponašanja. Od tada se naizgled mnogo toga promijenilo. Tako ljudi drugačijeg spola, roda i seksualnosti prestali su biti odmetnici, što su isključivo bili do druge polovice 19. stoljeća. Nisu više ni psihijatrijski slučajevi, što su bili do 60-tih, 70-tih prošlog stoljeća. Stvari su se naizgled promijenile. I zaista jesu na području zakonskih propisa. Ali kao da se nije izmijenilo društvo u dovoljnoj mjeri i kao da običan svijet još uvijek ne može prihvatiti ljude drugačijih spolnih, rodnih i seksualnih karakteristika. Kao da ne žele prihvatiti da je binaran model prejednostavan da bi se u njega uklopilo cijelo izobilje koje se pomalja na poljima spola, roda i seksualnosti.
Tekst je nastao kolaborativno u okviru čitateljskog kluba qRUŽOK, a poslužio je kao koncept radijske emisije Queer u Eteru koja se emtirala 1. ožujka 2021. Emisija Queer u eteru realizira se uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova i Ministarstva kulture i medija RH. Mišljenja izražena u emisiji mišljenja su autora/ica i ne odražavaju stavove donatora.
