Autorica: Nikolina Banić
Ove godine, točno 11. lipnja navršava se jubilarnih deset godina od održavanja prve Povorke ponosa u Splitu. Iako je i prije tog datuma u Splitu postojalo nekoliko queer inicijativa i pojedinaca koji su djelovali na svoj način, praksa je pokazala da ništa ne doprinosi vidljivosti LGBTIQ+ populacije i podizanju svijesti o LGBTIQ+ problematici u tolikoj mjeri u kojoj to čine povorke ponosa ili Prideovi. Godinu nakon prve, uslijedila je i druga Povorka, zatim treća i tako do danas. Deset godina kasnije, shvatili smo da je taj prvi Pride bio početak neke nove povijesti Splita. Ta je povijest za sada zabilježena samo u starim novinskim člancima, koji lagano iščezavaju sa svemrežja. Mnogi od nas sjećaju se događaja, najviše s prvog, ali i s ostalih Povorki ponosa, ali sjećanja blijede i stvorila se potreba da ih zabilježimo tako da ove stranice LGBTIQ+ povijesti, kao što je to slučaj s mnogim drugima, ne odu u zaborav i ne izbrišu se iz kolektivne memorije ljudi koji ovdje žive. U tom svjetlu, odlučili smo napisati više tekstova u kojima ćemo zabilježiti nama poznate priče o devet splitskih prideova. Budući da smo svjesni da nam je mnogo toga promaklo, pozivamo svih koji žele ove tekstove nadopuniti da nam se jave i pomognu.
U ovom prvom tekstu, pokušat ćemo donijeti priču o prvoj Povorci ponosa u Splitu. U Splitu je 2011., još uvijek neformalno, djelovala udruga QSS koja se bavila organizacijom manjih sportsko-rekreativnih događaja i društvenih programa. Ali većih javnih okupljanja LGBTIQ+ osoba nije bilo. O pederluku se u javnom prostoru nije razgovaralo, vladalo je opće nepoznavanje vezane problematike, npr. vrlo malo ljudi je uopće znalo što predstavlja LGBTIQ+ kratica. Osobe koje ta kratica predstavlja, u Splitu su naravno postojale i živjele, ali zajednica je bila nevidljiva i nepovezana. Druženja su se odvijala uglavnom u privatnim aranžmanima, u nekoliko friendly kafića, po kućama, stanovima, ali i štajgama, plažama i javnim zahodima. Kada je zajednica nevidljiva, nepovezana i duboko ormarirana, teško ju je ili gotovo nemoguće organizirati u samosvjesnu skupinu koja će se sama zauzeti za svoja prava i vidljivost.
U glavnom gradu je situacija bila drugačija. Zagreb se upravo te godine spremao obilježiti svoj jubilarni deseti Pride. Neredi, bombe rašpe i livorveri, koji obično prate prve Povorke ponosa, bili su iza njih, a prema svjedočanstvima zagrebačkih aktivista, u organizaciji se osjećao optimizam zbog pokreta koji je uzeo zamah i naočigled rastao. Kao što to obično biva; LGBTIQ+ osobe iz manje sredine (u ovom slučaju Splita) su se selile u veću i slobodniju sredinu (npr. Zagreb) kako bi mogli na miru živjeti svoje živote nesputani društvenim pritiskom koje im nameće selo i rodbina, a neki od njih su tamo i aktivistički djelovali. U Zagrebu se, tijekom godina, zahvaljujući lokalnim aktivistima i prebjezima iz manjih sredina diljem zemlje i regije stvorila kritična masa LGBTIQ+ osoba, ali i aktivistička masa. Više različitih LGBTIQ+ udruga djelovalo je u svojim poljima te se jednog dana dogodilo da se dio te aktivističke mase prelio u Split.
Tako je dana 13. siječnja 2011. godine u prostorima udruge Domine u Splitu održana je press konferencija u organizaciji Zagrebačke Lezbijske grupe Kontra, zagrebačke udruge Iskorak i Feminističke organizacije Domine iz Splita na kojoj je najavljeno održavanje prvog LGBT Pride-a u Splitu. Pride je zakazan za 11. lipnja, a od najave do održavanja povorke su uslijedile redovite popratne aktivnosti.
Te godine, na čelu grada bila je stranka HGS s gradonačelnikom Željkom Kerumom. Prva reakcija gradonačelnika bila je umjerena. On je izjavio da „Treba poštovati svačiju slobodu i opredjeljenje, neka svatko radi što želi“. Neki kritičari Kerumove vlasti kažu da je to bila najliberalnija rečenica koja je ikada izašla iz Kerumovih usta. Slično tako je njegov zamjenik Jure Šundov izjavio da oko Pridea nema nikakav osobni stav, već da će se ispoštovati sve zakonske procedure. Međutim pet mjeseci kasnije, uoči same povorke malo su se konkretnije pozicionirali. „Ne znam zašto bismo mi uopće trebali biti oni koji će promicati njihove interese i zašto su to od nas tražili – kazao je dogradonačelnik Šundov komentirajući poziv organizatora da se pridruži Povorci. Također, nakon Povorke Kerum je rekao da iako osuđuje nasilje nije iznenađen reakcijom Splićana i da volju građana treba poštovati te da smatra da se takve parade ne bi trebale održavati. Očito je da HGS-ovci svjetonazorski nisu imali nikakav stav o Povorci ponosa, kao ni formirano mišljenje o LGBTIQ+ osobama i zajednici, ali da su osluškujući bilo grada zaključili kojoj opciji je pametnije da se priklone politički, odnosno kakav stav će im donijeti više glasova. Pa su odabrali da ne žele Pride, ali trebalo im je neko vrijeme.
Sami građani Splita bili su iznenađeni najavom Povorke ponosa. Ono što prati Pride od početka je neznanje. Ljudima nije bilo jasno čemu Pride. Najčešća pitanja su bila zašto oni to rade, zašto su ponosni, zašto oće da ih podržavamo? Jedna od upečatljivijih izjava je ona pjevača Mladena Grdovića, koju je prenio jedan splitski dnevni list, da bi sve homoseksualce poslao na neki udaljeni otok i zapalio. Izjaviti nešto tako u javnosti bilo je gotovo pa normalno, te ako se po ičemu može mjeriti uspjeh Pridea, onda je to činjenica sa danas u Hrvatskoj više ni jedna javna ličnost koja drži do sebe tako nešto ne bi izjavila. Brojni intervjuirani sugrađani bili su sličnog mišljenja. Od početka se mogao primijetiti velik otpor Splita prema Prideu. Novinar i pisac Jurica Pavičić u svom izvrsnom osvrtu na prvi splitski Pride u Jutarnjem listu navodi: „Skupu u Splitu prethodila je tjednima duga huškačka atmosfera u samom gradu. Cijeli dijelovi grada bili su tjednima uoči najavljenog skupa posuti homofobnim grafitima poput antigay grad ili Stop sramoti 11. 6.. Uoči parade, HČSP i nekoliko facebook grupa pozvali su pristaše na protuprosvjed u Marmontovoj ulici – točno uz trasu povorke – a tri dana prije manifestacija bizarni homofobni supetarski svećenik Andro Ursić u nadbiskupskom je sjemeništu predstavio svoj morbidni homofobni sveščić, usput pojasnivši da se u homoseksualnost uputio gledajući u hotelu porniće. U takvom ozračju, bilo je jasno da će prvi splitski gay pride biti vruć poput beogradskog, samo je pitanje bilo u kojoj mjeri.“
U subotu 11. lipnja, grad je osvanuo uobičajeno sunčan, ali neobično pun policije. Od ranog jutra centar je nadlijetao policijski helihopter čiji je zvuk u mnogima od nas budio PTSP iz rata i stvarao nelagodu. Policija je patrolirala po gradu i privodila ljude te oduzimala predmete poput suzavaca, bengalki, gas maski, ali i kukumara, rajčica i jaja koje su pripremili za gađanje Povorke. Okupljanje prosvjednika je započelo u Đardinu oko 12 sati. Jurica Pavičić, koji je i sam nazočio povorci nadalje navodi: „Bilo je tu aktivista iz Zagreba, Beograda i Crne Gore, te nekoliko stotina lokalaca, profesora, novinara, nastavnika i studenata umjetničkih akademija. Bilo je tu nekoliko sjedokosih glava – poput aktivističkog doajena profesora Nikole Viskovića – niz novinara poput Zlatka Galla, Ante Tomića i Damira Pilića, te krug ljudi koji se skupe kad se u Splitu prosvjeduje oko više-manje svake civilizacijske stečevine, od obrane Marjana do sređivanja gradske jezgre. U Povorci je bilo isprva čak male djece, trudnica i starijih ljudi. Ono što je žalosno, no nažalost tipično, jest da je u Povorci bilo mnogo Splićana, no najmanje onih zbog kojih se ovakav skup održava: splitskih LGBT osoba.“ Za objasniti zašto na prvom splitskom Prideu nije bilo mnogo LGBTIQ+ osoba trebalo bi najmanje još ovoliko teksta koliko smo do sada zauzeli pa ćemo to ostaviti za neku drugu priču. Možemo samo ponoviti gornju rečenicu u kojoj stoji da je nevidljivu, nepovezanu i duboko ormariranu skupinu ljudi teško povezati u samosvjesnu skupinu koja će se sama boriti za svoja prava i vidljivost. To zahtjeva višegodišnji trud i rad.
Povorka je krenula u 14:00 sati s motom Različite obitelji, jednaka prava. Uskoro se pokazalo da je taj moto mrvicu ispred svog vremena jer kada su na Povorku počele letjeti prve uvrede, pepeljare, čaše, upaljači, a kasnije i suzavci te razna druga čuda, pokazalo se da je samo postojanje u javnom prostoru veliki problem. Broj sudionika Povorke je bio oko 300, a broj kontraprosvjednika oko 10 000. Povorku je čuvalo službeno 400 policajaca, a neslužbeno 600. Tu su bili još i helihopter, patrolni čamac i pokoji policijski pas. Nakon što je povorka stigla na Rivu, gdje je bilo predviđeno održavanje programa, izbio je opći kaos. Kontraprosvjednici su bili jako blizu Povorke, toliko nasilni i glasni da se program nije mogao održati. Policija je od početka držala gomilu metalnim ogradama odijeljenu od Povorke, ali opet dovoljno blizu da se mogu dobacit kamenom, suzavcem i raznim drugim predmetima tipa iščupanim oleandrima s Rive. Da su ih od početka držali koji metar dalje možda ne bi bilo ozlijeđenih jer se ne bi mogli tako daleko dobaciti. Kasnije su se vodile polemike oko toga je li policija dobro odradila posao ili nije. Je li dobro procijenila rizik i jesu li kontraprosvjednike trebali pustiti tako blizu Povorke. Nisu svi kontraprosvjednici bili fizički nasilni, bilo je ti mnogo mirnih promatrača te osoba koji su se zaustavili na verbalnom nasilju i vrijeđanju, ali oni koji jesu, bili su organizirani, nabrijani i opasni. Uspjeli su pogoditi kamenjem nekoliko sudionika Povorke te im je trebala biti pružena hitna medicinska pomoć. Bilo je krvi. Voditeljica skupa, Sanja Juras, proglasila je prekid skupa te prozvala policiju da nije zaštitila ustavno pravo građana na okupljanje.
Činilo se kao da će kontraprosvjednici probiti kordon policije i navaliti na sudionike povorke. U tim trenutcima, većina se sudionika oprostila sa životom, nekolicina najhrabrijih su još uvijek mahali/e zastavom duginih boja, novinari su ustrajno snimali reportažu života, a krajičkom oka mogla se spaziti jedna starija gospođa koja je iskoristila svoj autoritet nad mladim specijalcima, prošla kroz kordon i pobjegla iz Povorke noseći u rukama vrećice s mrkvom, blitvom i rajčicama. Policija je zatim uspjela pomaknuti kontraprosvjednike pedesetak metara dalje od skupa pa je program ipak održan do kraja. Malo tko je imao koncentracije za poslušati govore. Malo tko se pridružio pjesmi. Čekao se kraj. Nakon završetka programa, sudionici su evakuirani u policijskim maricama koje su ih do kasno u noć razvozile po kućama.
Zanimljivo je da je gradonačelnik Kerum čitavo vrijeme povorku promatrao sjedeći na Rivi u kafiću i pijući kavu sa suprugom. Druga zanimljiva činjenica jest da se ovaj Pride dogodio točno dan nakon što je Hrvatska dobila zeleno svjetlo za ulazak u EU. S obzirom na to kako je vijest odjeknula u stranim medijima pitanje je bi li se to svjetlo dogodilo da je Pride kojim slučajem održan par dana ranije. Naime, o incidentu su izvještavale novinske kuće poput Forbesa, Washington posta, Reutersa, CNN-a, Euronewsa i brojnih drugih stranih medija. Želeći se opravdati pred Bruxellesom, brojni hrvatski političari su kasnije osudili nasilje.
Nitko nije očekivao da pod ovim mirnim krovovima spava toliko mržnje. Iako se na prvu činilo da je homofobija u Splitu tog dana prevladala, zapravo je samo otkrila svoje najgore lice. Mediji su osudili brutalne izgrede s Rive, a jednako tako i veliki dio stanovnika grada i zemlje koji su sve događaje oko Povorke ponosa poluzainteresirano promatrali sa strane, ne znajući kakav stav da zauzmu. Budući da je događaj buknuo u svim medijima te budući da je sljedećih dana bio nezaobilazna tema, gotovo svi su bili primorani da se opredijele. A birajući između tristotinjak mirnih prosvjednika i mnogo brojnije skupine podivljalih izgrednika koji uzvikuju nacističke pozdrave i čupaju cvijeće da bi ga bacili na Povorku, nezainteresiranom se promatraču nije bilo teško opredijeliti.
I tako je načeta i ta tema. Tako je priča o LGBTIQ+ problematici u Splitu izašla iz internih razgovora i tajnosti te ušla u javni i medijski prostor na takav način da je više nitko nije mogao ignorirati.
Izvori:
- https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sramota-u-splitu-10.000-homofoba-htjelo-rastrgati-400-sudionika-gay-parade/2053008/ pristupljeno 17.3.2020.
- https://net.hr/danas/hrvatska/video-splitski-kordon-mrznje/ pristupljeno 17.3.2020.
- https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/split-u-lipnju-domacin-gay-pridea-kerum-neka-svatko-radi-sto-zeli-121907 pristupljeno 17.3.2020.
- https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/apel-iz-banovine-kerum-splicanima-nemojmo-se-danas-osramotiti-134917 pristupljeno 17.3.2020. pristupljeno 17.3.2020.
- https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/svijet-se-zgraza-split-je-neciviliziran-rulja-je-napala-nezasticenu-povorku-135095 pristupljeno 1.6.2020.
